OD REALNOG KA MAGIČNOM
(Refleksije o akvarelima Ismeta Rizvića)

        U trenutku kada je postojala općevažećom istinom tvrdnja da je pejsažno slikarstvo prestalo biti produktivnom formom, da je postalo istrošeno i nemoćno da obujmi cjelokupni kozmos čovjekove opstojnosti, ispunjene tjeskobom, apsurdom i nesnošljivošću, kada je ironijski govor postao dominanta u međuljudskom saobraćaju i zavladala „estetika ružnoga“, Ismet Rizvić je naoružan magičnom moći pronicanja u bit stvari realnog svijeta, krenuo u Prirodu i u njenom ambijentu otkrio novi vid osjećajnosti, do tada nepoznat čovjeku, osjećajnost koja je u sebe upijala misterij njene opstojnosti gradeći likovni svijet začudnog, metaforu vjere da princip lijepoga nije izdao svijet kao svoju postojbinu, da je još uvijek svijet ispunjen njenom životodajnošću i misaonom puninom. Nije se plašio toga što je pejsažno slikarstvo prokazivano anahronim, vjerovao je onome svome unutarnjem i životnom nagonu i tvoračkom pozivu, kretao u udvostručenu avanturu: da utemelji materiju od koje modelirati svoj svijet i da ubijedi sredinu u neistrošenost prirode kao inspirativnog potencijala.

         Impresija jeste logos istine svijeta za kojom traga, ali je njegov logos bio bitno drugačijeg supstancijaliteta od logosa slikara iz epohe impresionizma: oni su istinu svijeta prepoznavali u svjetlosnoj komponenti u kojoj se manifestirala rastrošnost svijeta, Ismet Rizvić je tu istinu prepoznavao u činu isparavanja. To nije isparenje naše iskustvenosti, to je demijurška moć opstojnosti, dinamični princip ustrajnih mijena, u kojoj se ukotvila božanska moć stvaranja. Isparenja su ispunjavala kozmos cjelokupnog svijeta, živjela i u svijetu realiteta, i izvan njih. Impresija je, pak čin inicijacije, uvođenja u misterij Prirode, čuda koje je opstojalo u svojim nevidljivim vibracijama i samo je umjetnik, svojim preosjetljivim senzornim sustavom i svojom moći promišljanja uspijevao naći materijalni ekvivalent u koji je mogao prevesti isparenja, fluid opstojnosti, istine svijeta za koju je živio i iz koje je upijao božansku moć tvorenja i gradio svijet koji je postojao paradigmom nove osjećajnosti u kojoj se kristalizirala istina svijeta, ono ontičko jezgro kao prapočelo svega.

        Materijalni ekvivalent u kojem se mogla zaustaviti ta ustrajna mijena Isparenja, jeste boja, boja razvedena u beskrajnu lepezu valera, ali ne valera koji se u realističkom slikarstvu pojavljuju kao različiti stupnjevi osvjetljenja predmeta, već valera koji se opredmećuju u svome punom supstancijalitetu, u živoj materijalnoj komponenti koja je svoje osmišljavanje nalazila u najraznovrsnijim stanjima sveopćih mijena. Njegovi valeri nisu ovisili o prisutnom stupnju svjetlosti u određenom bojenom kvalitetu, ti valeri su imali svoje jasne značenjske rezonance, svoje dimenzije, svoju prepoznatljivost. Oni su se razrjeđivali i zgušnjavali i davali različite aspekte istine svijeta čije se jedinstvo očuvalo u njihovoj jezgri nudeći se u beskrajnom broju svojih realiteta, kao punini svoje zbiljnosti. To je bila, u stvari, raskoš kojom je bio osupnut Ismet Rizvić, čijeg se misterija nije mogao osloboditi ili, pak, kojemu se podavao bez ostatka, ne pristajući na bilo kakvu drugu istinu koja nije kongruirala sa njegovom spoznajom Istine. Pristajao je na svoju robinzonijadu, ne kao pobunu, već kao smirenje koje se uzdizalo do arkadijskog. Upravo mu je to smirenje omogućavalo da u bojenim datostima, koje je imao na raspoloženju, prepoznaje onu distinkciju valerskih odnosa koji su dobivali svoju specifičnu težinu iskaznosti, svoje sopstvo koje se ugrađivalo u ukupnost bojenih realiteta od kojih je i ovisila ubjedljivost istine za kojom je tragao, i ono vrhunsko čime se opijao: sveopći sklad koji ga je opčinjavao i kojim je postojao gospodar svoga svijeta.   Živio je izvan svakodnevlja, ali se radovao kada bi u nekome prepoznao čovjeka koji je bio u stanju da se uključi u njegov stvaralački misterij.

       Njegove su boje, pored svoje osnovne zadatosti da objektiviraju umjetnikovu spoznaju, vršile još dvije funkcije na njegovoj slici: one su uspijevale očuvati unutarnji odnos prema svome referentu, spuštajući se, katkada, i do razine deskriptornog. Bile su to izvjesne umjetnikove igre, ugrađivanje komponenti realnog svijeta kao svojevrsnih predaha, stanica, biljura koji su se sjatili na vrhu njegove kičice; s druge strane, uvodile su čovjeka u svoj misterij. U kumulaciji bojenih odredbi čovjek je prepoznao sebe, svoja unutarnja stanja, prijateljstvo ili neprijateljstvo u konstelaciji odnosa bojnih odredbi. To se očitovalo u prozračnosti i zgusnutosti tih bojenih odnosa, ali i u određenju samog pigmenta koji je bivao dominantan u određenom eksponatu.
          Ismet Rizvić nije imao boju koja bi bila dominanta koje su se u određenom trenutku nudile za stvaralački aktivizam. Stoga bi se mogla izvršiti i izvjesna klasifikacija bojenih faktora preko kojih je Ismet Rizvić uspostavljao komunikaciju sa kozmičkim odnosima neizostavljivih mijena svijeta, mada se, ni u kom, smislu, to ne bi moglo generalizirati, budući da se umjetnik nije podavao nikakvim shematizmima, unaprijed postavljenim zadatostima. Ali, u načelu, moglo bi se reći da je posezao, recimo, za zelenom kada je želio da svoju inspiraciju učini lirski transparentnom. I svijet realnog je tada bivao najprepoznatljivijim, očitavao se i čin deskriptornog. Plava je postajala metaforom prostornosti i začudnog stanja u ukupnoj konstelaciji odnosa. Ipak, spektar toplih boja bio mu je najbliži i najveći broj eksponata je razriješen u njihovoj supstanci. Raspon se širio od lirskog kadenciranja do zgusnutosti smeđe boje koje u gledatelju bude osjećanje nelagode.
       Ismet Rizvić je bio, gotovo isključivo, akvarelist (katkad se laćao i pastela ili ih međusobno alternirao) i to je duboko usaglašeno sa prirodom i njegovo inspiracije i njegovog djela. Trebalo je postići lelujavu tananost izričaja, a za to je jedino sposoban bio akvarel. I još nešto: i akvarel je, kao i svijet koji je njime oblikovao, sugerirao nestalnost,
neuhvatljivost svijeta u vremenu, sklonost trošnosti koju nisu mogli uvažavati oni koji su jedino mogli vjerovati onome što se približavalo monumentu. Ismet Rizvić se, možda i ne sa punom sviješću, inatio sa svima njima i gradio svijet nesigurne opstojnosti, ali ubjedljiv u svom izričaju. I vjerovao je u taj svijet. Nepokolebljivo !
      Ma kakav se odnos uspostavljao na njegovom eksponatu, on je uvijek bio vezan za čovjek i time je čovjek direktno participirao u Ismetovoj spoznaji istine svijeta, čovjek je bio komponenta prisutnosti u njegovoj slici ma kako je on koncipirao, bez obzira što se on nikad nije javljao u samom supstratu njegove inspiracije. Pri tom, čovjek, tako rastvoren na njegovim eksponatima, bio je konstanta vjerovanja u humano njegovo poslanje, čovjek je bio središnja tačka na njegovoj slici, bojenim spektrom  ispisivana je biografija čovjekova. U svakom bojenom faktoru čovjek je bio prisutan, bez čovjeka i njegovog duhovnog poslanja, slikarstvo Ismeta Rizvića bi se raspršilo kao pjena od sapunice, profaniralo se i izblijedjelo. U neposrednom protoku svog obitavanja Ismet Rizvić je gradio svoje oaze, svojevrsnu izopćenost da bi bio zaštićen od neposrednih životnih iskušenja (koliko se uopće moglo), ali čovjeka nikada nije zaboravljao, kao središte od kojega je sve počinjalo, i sve se njemu vraćalo. Zbog toga je slikarstvo Ismeta Rizvića duboko humano, istinski očovječeno.

Sarajevo, 06. 04. 2006.Vojislav Vujanović